Skip to main content

Posts

Skijanje

  Skijanje Vratili smo se sa skijanja u nedelju. Ovo je druga godina za redom kako uspevamo da organizujemo skijanje za celu porodicu. To je jedan od retkih projketa na kojima sam predano radila više od dve godine. Sve je počelo na Kopaoniku pre nekoliko godina kada mi je sinula sjajana ideja da izdamo stan za Exit kako bi odveli decu na skijanje. Ideja mi je bila da nauče da skijaju kao mali da se ne bi martretirali kada jednog dana odu na skijanje sa društvom ili sa kolegama sa posla. Trebalo nam je tri izdavanja stana da prođe da bi tek nakon četvrtog uspeli da zaradimo malo ozbiljnije pare. Poslednje skijanje još uvek nismo otplatili, ali sam uspela da obezbedim ok goste za ovaj juli.  E sad, zašto sam krenula u ovo pisanje. Skijanje je tema koja opseda moju glavu sa različitih strana. Pokušavam da definišem moj odnos prema ovoj aktivnosti koja me trigeruje na mnogo polja. Ili možda na samo jednom - odnosu mene i kontrole. Kontrole nad sobom i nad drugima. Ove godine sam d...
Recent posts

Malta

Malta je mala ostrvska država koja se nalazi južno od Sicilije i severno od Afrike. Kada kažem Malta, osetim neku prijatnost. Slatku, narandžasto-žutu u kobinaciji sa morsko plavom, opuštenu, prihvatajuću lakoću. Malta je država koja me je raširenih ruku dočekala u svoj zagrljaj. Od momenta kada sam sela u avion osetila sam dobrodošlicu.  Ako bi me neko pitao šta mi je od utisaka ostalo sada već mesec dana nakon povratka, rekla bih sledeće:  Na Malti u decembru sunce miluje kožu. More je taman toplo da se okupaš, a da ne pretrneš od hladnoće. Vlaga je velika, ali se ne oseti. Samo se primeti po peškirima i kupaćem koji ne mogu da se suše.  Saobraćaj je spor i ponekad nepouzdan. Mala je razlika između odlaska negde peške ili autobusom, kada se posmatra iz ugla utrošenog vremena. Ako čekaš autobus na stanici, potrebno je da se potrudiš da te šofer vidi, jer neće stati, ako niko od putnika ne planira da siđe na toj stanici. U utobusima ima besplatnog wifi koji je dobar....

Rovinj - grad gde je sve po mom

Mislim da se nikada i nigde nisam osećala tako bezbrižno kao u Rovinju. Tu isključujem onaj najraniji period koga se ni ne sećam. Pitam se kako mi nikada niko nije rekao da postoji ovako čarobno lep grad na Jadranu? I to tako blizu, u komšiluku. Kako mi niko nikada nije rekao “Milice, da li znaš da postoji nestvarno lepo mesto, najlepše u svakom pogledu? Toliko čarobno da svuda gde ti padne pogled je još jedna velika radost i iznenađenje...”  Eto...niko. Na sreću, došla sam i uverila se svojim očima.  Od Zlatara i Uvca do rovinjskog hlada borova Otkud ja u Rovinju? Evo, ovako… Ostalo mi je pet slobodnih dana od prošle godine koje je trebalo da iskoristim do kraja juna. Imala sam ideju da budem kod kuće, učim sa decom i spremam stan. Na sreću, odlučismo se da otputujemo negde blizu. Prva ideja nam je bila da posetimo neku od destinacija pored kojih prolazimo na putu za Crnu Goru, koje smo planirali, ali nismo stigli zbog manjka vremena. Rovinj definitivno nije ni najbliže, a po...

Potpuno nebitan dan, a nije li većina takvih?

Ovo je jedan od onih dana koje obično zaboravim i da su se desili. To sada zvuči vrlo depresivno, ali je to već priča za neku drugu priliku.  Mislim da je trenutni koncept rada osam sati, npr. od 9:00 do 17:00 još davnih dana prevaziđen. Na žalost, u mojoj realnosti nije. Ustala sam iz kreveta slomljena. Imala sam ideju da dan započnem sa jogom jer sam tako sinoć smislila. Međutim, sinoć je postojalo u nekom drugom filmu. Ne ovom jutrošnjem. Uspela sam da se istuširam ledenom vodom jer je to moja konstanta koju trenutno ne prekidam. Ne menjam. To me održava u ovom zdravom i veselom modu...skoro svaki dan. Onda sam počela sa ostalim planiranim aktivnostima. U toku raspremanja stana koje moram da primetim nisam planirala, desilo mi se prosvetljenje kako da pronađem 2000 dinara za sliku koju sam poručila prošle nedelje. Stavila sam Adi povodac i uputila se u grad da dignem pare sa mog davno zaboravljenog tekućeg računa na kom se nekako našlo tih 2000 za ne znam ni ja šta. Prvi banko...

Ode Đole

U petak je umro Đorđe Balašević.  Nešto sam radila u kuhinji kada sam na radiju 021 čula njegovu pesmu. Bila je neka relativno vesela...relativno. Ringišpil, Utorak ili tako neka. Na trenutak mi je proletelo kroz glavu da je možda umro jer sam čula da je opet u bolnici. Onda sam pomislila, ma nije...ne nije. Kasnije posle podne, stigla mi je poruka od Višnje. Neka njegova slika na kojoj piše da je život crtica između dva datuma. I shvatih tada da je umro. I onda sam prvo bila zatečena i tako sam gledala u prazno do trenutka kada sam počela da plačem. Ridam. Bukvalno. Ne znam da li sam toliko plakala za bilo kim, a da nije neko baš moj. Ovo je bila neka čista tuga. Neka esencijalna tuga. Bez dodataka, pakovanja. Onako dečja, iskrena tuga. Osećala sam kao da sam izgubila nekog svog. I više od svog. Kao da sam izgubila svoj grad, tačnije sve ono što je ovaj grad predstavljao za mene, svoje detinjstvo, moj odnos sa Đorđem (tatom), sa mamom, sa Žikom i Mirjanom. Svoja sećanja iz gimnazi...

#AVGUST

Avgust je mesec koga volim, ali me pomalo i uznemirava. Navikla sam se na vrućine. Počela sam da oblačim suknje i da se bez problema skidam u kupaći i da me nije blam, iako poslednjih nekoliko avgusta imam 7 kg više. Noge su mi crne. Modrice i vene nisu više tako jako upadljive. Miriše Dunav. Sve je lako i lepo. Lako mi je da izađem iz kuće. Samo obujem papuče i spremna sam. Jedem breskve. Jedem lubenicu i kuvani kukuruz. Idem na Štrand. Kupam se u Dunavu. Plivam nizvodno od špica do Danubius-a. Uprkos toj lakoći i lepoti, hvata me nervoza kada shvatim da sam počela da odbrojavam dane. Svaki novi dan, jedan dan manje do septembra. A septembar je moj januar. Ja sam još uvek zarobljena u školi i za mene važi samo jedan sistem - školski sistem i zato se zlopatim na poslu i u životu jer se još uvek nisam iščupala iz škole. Poslednji dan avgusta je dan kada se sve završava. Kraj svega lepog i vrednog življenja. Kaže dramatična ja, iako se pomalo radujem septembru i vraćanju u ras...